12. avr., 2017

Novak Andesilić: SVI OBIČAJI TROJE SU SLAVENSKI

Novak Andesilić
GOMEROVI OBIČAJI SU SLAVENSKI
Brojni su pokazatelji koji ukazuju na Gomerovo pjesničko podneblje i na mjesto Iljinog grada na etičkom podneblju Slavena.
Prije svega sam Gomer i njegovo pjesništvo imaju najbolju tradiciju u južnoslovenskim narodima i njihovoj poetici.
Svi običaji koje je opisao u ILJADI i danas su prepoznatljivi na Balkanu. Tu se sretaju posmrtni običaji ženskog naricanja i muškog leleka, oblačenja crnine i šišanja kose, grebanje lica i posipanje zemljom, paljenje posteljine pokojnika i veoma prepoznatljiv čin POTONJE URE.
Ovaj čin Gomer je prikazao u tužbalici vjerne ljube trojanskog vojskovođe Jektora:

"Pružio mi ruke s odra - ti nijesi
niti riječ reka mudru - od utjehe,
Da bi se je za vijeka - ja sjećala
danju noću da bih suze - proljevala."
Iljada XXIV 743. i d.

U ovom naricanju vjerne ljube Trojanskog vojskovođe Ektorija, koji je poginuo na bojnom polju – u viteškom dvoboju, tu u Zetskoj ravnici– jasno se zapaža njena sjeta za poslednjom muževom željom, blagoslovom i amanetom, sjeta za jednim uzvišenim činom koji je jedan od najsvetijih činova i danas u Crnoj Gori.
Sa druge strane, tužnjava snahe lijepe Jelene za đeverom Ektorijem, je, ustvari, slika snahe Milonjića, iz "Gorskog Vijenca". One su obadvije jepotice i tužbalice. obadvije podjednako tužno i saosjećasjno tuže za plemenitim djeverima. Vjerovatno da im neki unutrašnji ponos i etika ne bi dozvolio da tako tuže za svojim gospodarima. To i Geomjer i Njegoš osjećaju u svom narodu, - u istom narodu, Pa se čini da i nema vremenske razlike između Geomjera i Njegoša.
Llijepa Jelena kazuje svoj tužni stih klasičnom mertikom duplog osmerca, odnosno šesnaesterca. Metrikom koja je veoma zastupljena kod južno-slovenskih klasika. Metrikom koju su koristili i Njegoš i srpski klasici i kralj Nikola i narodni pjesnik Radovan Bećirović, kao i tužbalice u Crnoj Gori.
Tužni strih lijepe Jelene glasi:
"Ektorije mome srcu od đevera najmiliji,
gospodar je sada nama Aleksandar bogoliki,
Što je nekad nesretnicu on doveo Troji mene:
Ovu tešku zlokobnicu – eh , nestalo da me pređe –
Evo ljeto dvadeseto kako dođoh ovdje – minu
Otkad dođoh ja od roda i ostavih domovinu.
Nikad ne čuh ja od tebe zle riječi ni pokore
No kad bi me neko drugi prekorio u dvorove,
Bilo đever il jetrva il zaova bila neka,
Bjelih ruku , il svekrva - kao otac blag mi svekar –
Vazda si ih smirivao, i branio od njih mene
Sa dobrotom srca tvoga blaženu mi riječ veleć'
Pa za tobom sad žalosna oplakujem i svog jada,
Milostiv mi niko nije u širokoj Troji sada
Nit prijatel iko iskren, jer od mene svak se zgraža
Iljada XXIV 762. - 778.


Suvišmo je pisati o poređenjima Gomera i Njegoša, odnosno o poređenjima Gomera i naše narodne tradicije. Dovoljno je čitati "Iljadu", Njegoševo djelo i našu narodnu poeziju, pa shvatiti da je u pitanju kontinuitet, ali sa prekinutiim pamćenjem.